Kako sačuvati mentalno zdravlje u vremenu sukoba?

Srbija i godina 2025. – godina blokada i borbe, godina žrtava i nepravde. Možda nikada jasnije nego sada, pred našim očima se razaznaju uloge – ko su žrtve, ko spasioci, a ko progonitelji, kako u narodu tako i na političkoj sceni. I sve to često obojeno otvorenim nasiljem i prefriganim igrama manipulacije.

Kada spoljašnji svet postane haotičan i nasilan, unutrašnji svet često reaguje nemirom, anksioznošću ili povlačenjem. Zato hajde da zajedno pogledamo iz druge perspektive ovu situaciju koja se duboko odražava na mentalno zdravlje ljudi, povećava osećaj nesigurnosti, budi stare rane, strahove ali i osećaj nemoći.  

Ili, ako smo spremni pogledati iz druge perspektive, nameće nam se i drugačiji zaključak – to spolja je samo odraz upravo tog unutrašnjeg sveta (senke iz nesvesnog) koja samo prividno igra igru tamo negde… Izgleda da je došlo vreme da se suočimo sa ovom senkom i u nama samima!

I da – šta je sa onima koji koji žele da zadrže integritet i neutralnu ulogu posmatrača. Često su osuđivani i vladajući haos ih često želi na silu uvući u igru Žrtva-Spasilac-Progonitelj i to baš na svoju stranu pronalazeći “prave razloge”. Onima koji biraju da ne budu upleteni u igre moći i nemoći, često se lepi etiketa ravnodušnosti – a zapravo, možda baš oni svojim unutrašnjim mirom i snagom čuvaju prostor za dolazak neke nove svesti i predstavljaju malo drugačiji put u neki novi svet?

Dramski trougao na individualnom nivou

Stephen Karpman prikazuje na sledeći način tri međusobno povezane uloge u nezdravim međuljudskim odnosima:

1. Žrtva – oseća se nemoćno, povređeno, bez izbora; traži zaštitu i potvrdu, često iz osećaja nemoći. Traži nekoga da je „spasi“.

2. Progonilac – kritikuje, kontroliše, napada; preuzima kontrolu silom, verujući da je moć jedini način da ne bude povređen.

3. Spasilac – „pomaže“ iz pozicije iznad; zadovoljava svoju potrebu za važnošću ili kontrolom kroz to što „spašava“ druge. Nudi pomoć, na način koji drugima oduzima odgovornost za sopstveni život.

Sve tri uloge zapravo održavaju istu dinamiku nemoći i zavisnosti — i često ljudi prelaze iz jedne u drugu u različitim situacijama. A koju ulogu igramo zavisi od okruženja, naših unutrašnjih potreba i starih obrazaca. Ono što nas zadržava u trouglu jeste nevidljiva trgovina energijom – svako u toj igri nesvesno pokušava da zadovolji svoje potrebe nekim oblikom manipulacije, na način koji ne predstavlja dugoročno rešenje jer dovodi do iscrpljivanja resursa.

Dok zdrava neutralnost predstavlja izlazak iz začaranog kruga uloga. To nije ravnodušnost niti bežanje, već svestan izbor da ostanemo u svom centru i ne upletemo se u ovu dramsku igru. Kada zauzmemo zdravu neutralnost, vidimo jasno, saosećamo bez da se izgubimo u tuđoj drami i postavljamo granice bez nasilja. To je pozicija unutrašnje slobode – gde ne reagujemo iz bola ili straha, već iz svesnog mira.

Izlazak iz dramskog trougla – povratak sebi

Ove uloge nisu urođene maske, već reakcije – oblik koje poprimamo zavisno od okruženja, situacije i unutrašnje potrebe. Nekada tražimo sigurnost, nekada kontrolu, nekada smisao. Rešenje nije u tome da pobedimo jednu ulogu drugom, već da izgradimo prostor izvan tog trougla i to u osnovi znači:

  • Granice bez nasilja – jasno reći “da” i “ne” bez ponižavanja ili povređivanja drugih.
  • Ljubav koja se daje, a ne potražuje sažaljenjem (manipulacijom) – davanje iz punine, a ne iz osećaja krivice ili potrebe da druge vežemo lancima zahvalnosti.
  • Poštovanje slobodne volje –  poštovanje odluka drugih čak i kada mislimo da znamo šta je za njih najbolje.Prepoznati da uvek imamo izbor – da ne moramo igrati ulogu koju nam je neko dodelio. I da u redu je da drugi budu ljuti zbog toga.
  • Podrška bez vezivanja – biti tu za nekoga, ali ne i postati oslonac od koga drugi postaju zavisni i bez koga ne može da se stoji.

Zašto ne biti spasilac iako deluje plemenito?

Na prvi pogled, uloga Spasioca deluje plemenito. Međutim, i ona ima skriveni motiv – osećaj vlastite vrednosti kroz pomaganje drugima. Problem je što ova dinamika ne donosi istinsku promenu, već produžava patnju i održava sve tri strane u zavisnosti od uloga.

U tom smislu, psihoterapeut ne igra ulogu spasioca, već manifestuje unutrašnju snagu u drugima. Psihoterapeut je neko ko živi sa verom da u svakom čoveku postoji potencijal za svetlo, moć, svest, zdravlje, veru, život, ljubav, integritet čak i kada ga sam čovek još uvek ne vidi.

Biti spasilac znači da drugi postaju zavisni od vas. Biti psihoterapeut znači da drugi grade kapacitet za ljubav i postaju slobodni pored vas. U suprotnom, bez kapaciteta za ljubav, poštovanje i adekvatnih granica, sloboda bi bila samo drugi naziv za tiraniju. A neutralnost…. to znači ne uvlačiti se u igre moći, ne hraniti energijom ni žrtvu, ni progonitelja, ni spasitelja u drugima. Neutralnost je prostor u kojem čovek ostaje slobodan da voli, da vidi jasno i da ne postane marioneta. Ona nije ravnodušnost, već unutrašnja zrelost – da ne moraš da biraš stranu, i da iz takve pozicije kažeš NE sistemu, dok istovremeno biraš da u svom unutrašnjem svetu gradiš svet mira i ljubavi, i tako kažeš DA slobodi!

Kreativa